just shut the fuck up and listen to me

Nikada ne bih pomislila da bih se mogla JOŠ više promijeniti u godinu dana. Ali jesam. Ništa čudno, s obzirom koliko se dobrih i još više loših stvari dogodilo. Neću vas zamarati tim nebitnim činjenicama, već vam samo želim reći da se sve, ali baš sve događa s razlogom. Možda se ponekad čini kao da ništa nema smisla i onda u očaju glasno viknete pitanje ZAŠTO??? E pa ja odgovor na to pitanje zaista nemam. I ja sam se neprestano to pitala svako jutro kada bih ustala. ZAŠTO baš danas opet moram ići u onu jebenu rupčagu zvanom škola? ZAŠTO je baš danas ponestalo kaladonta?? Imam još milijun takvih posve nebitnih pitanja.

Ali ona uopće nisu bitna (kao što sam rekla). Bitna je naša odluka. Hoću li se pomiriti s tom činjenicom da nikada neću naći odgovore na neka pitanja i pokušati nastaviti sa svojim životom ILI ću se jednostavno ubiti i pokušati naći odgovore na pitanja na onom drugom svijetu na koji navodno idemo kad umremo. E prije godinu dana pokušla sam s onim drugm rješenjem. Vjerujte, nije uopće vrijedno niti pokušavati. Ne, nije stvar u boli. Uopće nije boljelo. Već kad sam shvatila da sam skoro ostavila one osobe koje mi toliko znače. Koja sam glupača bila.

Eh, tu sam, ajmo reći krizu, prebrodila. Mislila sam da ću se trgnuti i nastaviti kolko-tolko normalno živjeti. Još veća greška. Kad shvatiš da tvom ocu nikada nije dosta kolko god se ti trudila, onda sam jednostavno digla ruke. Od škole i svega. Jer jebeš ti to kad i svoje zadnje atome snage za život usmjeriš u školu, nije dosta. Počneš se blago drogirati, pojebeš se s nekim kako bi imala neki osjećaj da bar imam svrhu za nešto, počneš namjerno mazati oči starcima i profesorima, dok poslije škole zapališ joint i misliš kako oni naivno vjeruju da sam dobra mala curica. Ajme, koliko grešaka!! Na kraju još jedene jebene školske godine, napokon sve izađe na vidjelo.

Hah, koja je to bila pljuska za sve oko mene. Desetak neopravdanih, dva popravna iz jedne i jedan iz druge škole, trava u torbi,... Kada te tvoj vlastiti otac nazove droljom, parazitom, kurvom, onda zaista ništa ne ostane. Samo ljuštura s osnovnim funkcijama za život. Lagala bih kad bih rekla da mi je sad svejedno. I ja želim imati normalan život kao i svi drugi. Ali ga nemam. Niti ću ikada imati.

To je vjerojatno tako trebalo biti. Jer kao što sam rekla, sve se događa s razlogom...

Hodam nepoznatom mračnom ulicom sa sluškama u ušima. Negdje oko 10 sati navečer je, 26. prosinca. Razmišljam o tome koliko sam se promijenila u samo godinu dana. Postala sam ''bahata'', rokerica/metalka (kako god hoćete), ofarbala se (stara bi rekla žarko crvena a zapravo je mahagonij crevena XD), ful sam našminkana, više me nije briga. Pokušavam ne misliti na onu odvratnu školu. Razmišljam o ono malo ljudi što mi znače nešto u životu. Seka. Kaj mi ona sad radi? Vjerojatno se svađa s Ninom ili podjebava Emiliju, LOL. Onda se sjetim svih onih usamljenih odmora u osnovnjaku. Kako smo samo ponosno hodale onim odvratnim hodnicima i bolio nas kurac što nam se smiju kada prođemo. Koliko smo provele odmora djetinjasto se smijući ili plačući jer ne možemo vjerovati da je svijet ovako sjeban. Jako mi fali. Jedva čekam Novu da se napijemo i napušimo pa da zajebemo sve. Stojim. Srce mi užasno lupa dok gledam s jednog kraja mračne ulice na drugi. Mah, boli me kurac. Nastavljam hodati. Vraćam se svojim zbrkanim mislima. Izbijam na odvratno poznatu ulicu. Fuj, osnovnjak. Pokušavam pobjeći od te odvratne zgrade. Kada sam prije dvije godine po posljednji put izašla iz te odvratne zgrade, nadala sam se da će mi biti bolje u srednjoj. O moj bože kako sam se samo prevarila. Jedino mjesto na ovom svijetu gdje se gore osjećam nego u osnovnoj. Kako sam se samo trudila da se svima svidim, da me prihvate. Koja sam glupača bila. To sam saznala kada sam upoznala Inu i Kezu koja su me tako razumjele da sam shvatila da sam bila takva idiotkinja. Ne trebaš se svima svidjeti. Uvijek ima osoba koje te razumiju i koje ti se neće smijati i staviti ti etiketu. Hvala vam na tome. Znam da ste uvijek uz mene. Hvala i Dodi s kojom se mogu tako nasmijati da me zna zaboljeti trbuh (bilo je predobro u Zg-u). Hvala nepoznatim ljudima koji su mi otvorili oči i pokazali kako je život vrijedan (Deky, be strong!!!). I na kraju hvala mojoj seki koja me razumije najbolje od svih i koja trpi sve one moje žute minute. VOLIM TE MOJA SEKO! Nikada nikada nikada te neću napustiti. Mwa...

Neki dan jako me derao PMS pa sam zato pizdila jer mi je dojadilo biti cura kojoj se svaki put smiju kada prođe pokraj nekoga. No onda sam MTV-u čula onu Don't let me get me. Na početku karijere mnogo ljudi nije voljelo Pink jer nije bila još jedna ''obična'' pop zvijezda. Kratka ružičasta kosa, bez oblina ali s prelijepim glasom i njezinim smislom za humor, Pink nije baš bila omiljena. Ali nju nije bilo briga za tuđa mišljenja i nastavila je svojim putem. I pogledajte ju sad! Prodala je više od 23 milijuna cd-ova, osvojila mnoge nagrade i postala MEGApopularna. U pjesmi Don't let me get me objašnjava da nije bitna ljepota već ono što imaš unutra i da nikad ali baš NIKAD ne slušaš druge preko svoje volje. Wow... Ako je ona to mogla postići onda valjda mogu i ja. Hm... Ne. Ne mogu ja to. Vjerojatno ću već sutra mariti za tuđa mišljenja. Ali ono što NIKADA neću biti jest stupid girl. LOL! Pusa svima. Sretna Nova...

P.S. Sorry na ovako krakom postu ali žurim!

Napokon praznici! Ne možete zamisliti KOLIKO sam ih dugo čekala. Hvala bogu i dočekala sam ih. Kao prvo želim zahvaliti svojoj seki, Nini i Emi zbog prošle subote. Hvala vam. Fkt mi je trebalo malo zajebancije, krađe Dorine s ledenim punjenjem i sl. Hvala još jednom! Želim zahvaliti još i hmmm... Svim onim ljudima koji su se oduševili mojoj drhtavoj svirci prošli petak. Zapravo, nije tako lijepo ispalo kako sam se nadala. Imala sam UŽASNU temu. Ne znam zkj jer je fkt lagano za odsvirati, a u proteklih godinu dana odsvirala sam MILIJUN puta. Stvar je u tome što sam prvi put svirala pred ljudima koji svi očekivaju da sviram fenomenalno s obzirom na to da se stalno izmotavam s tom glazbenom. Neznam kako sam ispala, samo se nadam da mi neće uzeti za zlo. Zahvaljujem samoj sebi što nisam dobila slom živaca do kraja polugodišta. Svaka čast. Probaj tako i slijedeću godinu. U zadnje vrijeme osjećam se tako staro. Imam svoju osobnu, imam svoju karticu (Da, da! Imam karticu! Hahahahahaha...Sad mogu kupiti bilo šta bilo gdje!!), a kad me sestrična pitala jel mogu napraviti zvijezdu ja sam pokunjeno rekla da ne mogu! Znam da zvuči smiješno ali mene je strah tog odrastanja. Ja bih htjela zauvijek ostati dijete. Mene brine sva ta samostalnost, plaćanje računa, brige (nevezano uz dečke), i sl. Kako ću ja sve to uspjeti??? Sigurna sam da ću u prvih mjesec dana samostalnosti završiti na ulici bez prebijene. UŽAS!!! Mrzim to što starim! Ja zauvijek želim imati 16 godina... Ali zasad ću prestati brinuti o tome. Sad ću se posvetiti debljanju i svom društvenom životu! Weeeeeee... Fkt volim Božić! Pusa svima! Vvp!

P.S. Svi me u zadnje vrijeme začuđeno pitaju zašto za naslove posta pišem naslove pjesama. Pa zapravo nemam pojma. Tu pjesmu trenutno slušam kada pišem post pa eto... Hahahahahaha... Jedna od mojih milijun čudnih navika.

Kriza je prošla. Naravno, opet sam bezveze dramatizirala. Ja jesam i uvijek ću biti glazbeni freak. Ah, tak sam ponosna na sebe :) ... Nikad nisam s većim užitkom ušla u onu prastaru zgradu koju se još naziva glazbenom školom. Sada je sve OK. Što se toga tiće. Škola (druga) je grozna. Stalno nas jebu s tim ocjenama. Meni je sad baš svejedno. Nek zaključuju što hoće. Ja ne mogu više. Fkt sam umorna od svega. Jedva čekam da završi ovaj tjedan! Lalalalalala... Božić nam dolazi! Napokon! Baš sam happy! LOL... Za sada se ne živciram zbog drugih. Zasad, kako sam rekla. Vjerojatno ću već slijedeći tjedan cmizdriti. Znam da neki govore kako sam fakerica, ali boli me kurac. Nek govore što hoće. Ljubav stagnira. Kao i uvijek. Prestala sam se nadati. Sad ću čekati. Valjda ću nekog dočekati. Eto, to je to zasad. Javim se uskoro. Pusa svima. Sretan vam Božić! Hahahahahahahahahahahaha...

'' I don't want a lot for Christmas. There is a just one thing I need. I don't care about the presents, underneath the Christmas tree. I just want you for my own, more then you could ever know. Make my wish come true. All I want for Christmas is youuuuuuuuuu... '' (zvončići)

Ja zapravo za Božić želim puno poklona i da nema nikog doma...

U zadnje vrijeme osjećam se baš grozno... Nemam niti jedan razlog da krenem dalje već sam zaglavila između stvarnosti i mašte... Shvatila sam da ja zapravno nisam dobra ni u čemu... Mislim, budimo realni... Svatko ima neke talente. Ali baš svaki čovjek, osim mene. Nigdje ne pripadam pa čak niti onim ''glazbenim frikovima'' gdje sam sve te godine MISLILA da pripadam... Ali ne... Ja sam zapravo baksuz čak i za glazbu... Ja ju obožavam, ali ja zapravo nemam talenta niti za to... Sranje. Užas. Nemam riječi. Moj se svijet srušio kada mi je profa rekla da neću uspjet ovako proć na akademiju. To zaista boli kada cijeli svoj život mislite samo o glazbi, a onda vam dođe preokrutna stvarnost i kaže da ste netalentirani idiot koji ne zna sastaviti niti dvije pametne... Užas još veći...

Svi su mi okrenuli leđa. Dobro, ne baš doslovno svi ali neki su me skroz napustili a neki malo udaljili zaokupljeni svojim problemima... Ne zamjeram nikome... Ionako sam na to navikla... Starci stalno nešto viču na mene. I njima isto ništa ne zamjeram. Navikla sam i na to. Izgleda da sam postala flegma, prava suprotnost od one stare dramatizirajuće i osjetljive Marije koja poživčani zbog svake sitnice. Neki su se naljutili na mene zbog toga iako su i prije mislili da sam glupa i živčana (Doda, znaš o kome pričam). Ljudi me stalno jebu u zdrav mozak, stalno mi nešto zamjeraju, deru se na mene, tjeraju me,... Ali mene prvi put u životu boli kurac za to. Jebe mi se. Zapravo, jebite se svi vi. Ubrzo vas sve napuštam. Boli me briga šta ćete vi reći i misliti o tome. Zbogom...

Svaki dan ustanem iz kreveta i zapitam se ''Koji je moj razlog da ustajem svaki dan? Zbog koga ili čega ja zapravo živim?'' Jeli to možda zbog prijatelja? Ne... Nije. Većina njih me je zaboravila, a ostali ionako imaju previše problema. Jeli to možda zbog ljubavi? Ne. To još manje. Ionako on ne mari za mene. Jesu li to možda roditelji? Opet ne. Ionako su prezauzeti stalno i nije ih briga. Opet ne, ne i NE! Ja nemam razloga za živjeti! Moj život je samo beskorisna rutina koje se ponavlja svaki jebeni dan. Nema nade, sreće, ljubavi, prijateljstva,... Nema jednostavno ničega. Većina vas me stalno osuđujete zbog nečega. ''Drugima je puno gore nego tebi...'' Ok. To onda znači da su drugi vrijedniji od mene i moji problemi ništa ne znače. Ok. ''Zašto pušiš? Samo se bezveze truješ.'' Ne, ne 'trujem' se bezveze. 'Trujem' se kako bih si skratila ovaj usrani život. Vjerovatno će većina vas sada reći ''Hah... Samo se sažalijeva i bezveze cmizdri...'' Ali da me zaista poznajete ne biste tako govorili. Nitko me zaista ne poznaje i zbog toga me ne možete lažno optuživati! Možda mislite da sam glupa, ali nisam gluha. Stoga probajte barem malo tiše govoriti o meni na hodniku kad ja prolazim. Znate, ljude to povrijedi. Hah... Da. Zaboravila sam. U ovom svijetu ima jako malo ljudi kojima je stalo do tuđih osjećaja. Uvijek misle samo na sebe, da je samo njima dobro a za druge im se jebe živo. Ako mene pitate, to je najodvratnija ljudska osobina. Iako i ja 'stalno cmizdrim bez razloga', ipak se ponekad sjetim drugih, nazovem ih ili pošaljem poruku. Vau, koje plemenito djelo. Zaista se pretrgneš od muke i posla kada nekog pitaš kako je i poslušaš ga.

Zaista ne znam šta da više pišem. Počinje me biti sram ovog bloga. Tako je ofucan i nikakav. Dobro bi mu došlo preuređenje, ali mi se jednostavno neda prčkati po kompu. Šta da vam kažem...? Ostanite to što jeste i sretno vam bilo u ovom okrutnom svijetu...
BTW Puno hvala Anna - Marie i Tihani što su trpile moje ispade za vrijeme harmonije i polifonije... Vojam vas... =)

Kao što sam i rekla, ponovno sam po stodvadesetsedmi put ostala slomljena srca. Ponovno je još jedna osoba otišla s drugom osobom, a ja sam ostala slomljena i u boli. Prekratko je trajalo da bi me zaista boljelo, ali ipak boli. Ne zbog njega samog već zbog toga što su mi ponovno otvorene koje su taman počele zacijeljivat. Muka mi je od uzaludnog pokušavanja i stalnog gubljenja. Ne mogu više podnijeti to da su uvijek svi s nekim a ja stalno sama. ALI STALNO SAMA!!!! Dosta mi je samoće i beskrajne tuge. Nema ničega. Samo osjećaj bezvrijednosti i mizernosti.

Više nisam ona ista Marija. Baš kad sam pomislila da samo dotaknulo dno svih dna netko me još više srozao u ponor. Cijelu noć sam plakala. Toliko sam ispustila gorkih suza da sam pomislila da više nikada u životu neću proplakati. Sada sam potpuno nova osoba. Mračnija, gora, nova Marija. Prvi put sam se ozbiljno i istinski zapitala: ''Koja je moja svrha na ovom svijetu? Vrijedim li ja uopće ikoga ili ičega?'' Vjerovatno mi ono Više Bezosjećajno Biće (poznatije kao Bog) pokušava pokazati da se prestanem lažno nadati i da jednostavno odustanem. Vjerovatno Je u pravu. Vjerovatno bih trebala odustati. Od svega.

Ali neću. Baš neću uz inat. Dignut ću glavu visoko i prkosno reći: ''Jebite se svi. Ja vas ne trebam. Odjebite iz mog života''. Jebiga. Bit će užasno teško. Ali moram. Moram prkositi jebenom životu. ŽIVOT JE KUČKA ALI JA ĆU BITI VEĆA.


Za kraj: moja najdraža pjesma... Svakako poslušajte i pogledajte!! FKT ZAKOOOON!!! A što je najbolje, opisuje točno onako kako se sad osjećam...

Odlaziš... Polako ali sigurno. Odlaziš iz mojih misli, iz mog srca. Rane zacijeljuju, tvoj lik mi izmiče u magli. Svaki dan je lakši, donosi mi novi smisao. Pravi iskreni osmijeh zamjenjuje lažni i usiljeni. Lakše dišem, osjećam sreću, pronašla sam smisao. Nema više boli, nema više rana, a tvoje urezano ime polako blijedi i zamjenjuje ga novo. Napokon! Ponovno sam sretma. Samo... Sigurna sam da neće dugo trajati. Ova sreća i olakšanje. Sada me tvoje ime više ne peče. Više te ne držim grčevito već puštam da odlepršaš zajedno s njom. Kada te ugledam, samo vidim prazno lice koje mi ništa ne znači. Izgubio si smisao, sada me zaista boli briga za tebe. Neka ti je sretno. Zbogom... Zauvijek. A meni samo ostaje borba za novom ljubavi. =) Da... Sviđa mi se. Jako. Samo... Sigurna sam da će ovo biti još jedna nesretna ljubav. Ali, boli me briga! Samo ću se prepustiti osjećajima, kao što uvijek činim. Ponovno ću ostati slomljena srca, ali to sam ja. Naivna, nestašna, glupava djevojčica =).

Pozz mojoj Kezi, Ini i Dodi...

Rekao si da ju voliš. Ponovno si mi slomio srce. Nije te briga za mene i moje osjećaje. Samo si okrenuo leđa i rekao ''Bit ćeš ti dobro.'' Ne, ja neću biti dobro! NIKADA! Zar ne shvaćaš? Ti si jedini razlog zbog kojeg živim. Bio si i bit ćeš zauvijek. Pokušavam te zaboraviti da manje boli. Ali ne mogu. Tvoje ime je urezano u mom srcu kao rane za zapešću. Slovo tvog imena u malom srcu koje će uvijek kucati sam za tebe. Kažu mi da nisi toga vrijedan. Ali ja nisam vrijedna tebe. Ja sam samo nitko i ništa koje ne postoji. JA nisam vrijedna tebe. Niti ikoga drugog. Volim te. Zauvijek...

Svaki put kada prođeš hodnikom, sramim se pogledati te u tvoje prekrasne oči. Tu si. Tako blizu, ali opet tako daleko. Kilometrima i kilometrima. Baš kao zvijezda. Vidiš ju na nebu. Tako je prekrasna i sjajna i poželiš ju dotaknuti. Ali je predaleko da ih dosegneš. I goriš od žudnje.

Svaku sekundu mislim na tebe. I svaka sekunda bez tebe traje poput vječnosti. Svaka moja pora poželi vrištati za tobom ali sve te osjećaje držim u sebi. Poželim pogledati tvoje pave oči izbliza bez srama i dotaknuti te. Zašto je život tako nepravedan? Zašto uvijek ja ostanem slomljena srca? Šmrc... :(

Napisano: 05.09.'08., petak, 01:59

Nadam se da će netko uskoro doć i spasit me iz ovog očaja. Nadam se toplom osmijehu, prijateljskom zagrljaju koji će dugo trajati. Nadam se lijepim riječima koje će još uvijek značit i kada se pogledam u ogledalo. Nadam se nekome tko će me iskreno voljeti bez obzira kako izgledam. Netko tko će mi reći ''Prekrasna si.'' . I da to zaista misli, a da to nisu samo prazne i neiskrene riječi koje ishlape čim se ugledam onako odvratnu. Želim ponovno onaj osjećaj sigurnosti, želim biti ono biće s mrvom sreće i još manjom mrvicom... stabilnosti. Ali ja nisam to biće. Ja sam samo tu za odbacit i ostavit me u suzama sa slomljenim srcem. Želim biti glavni lik u knjizi koji doživi happy end. Moj happy end još neće duugo doć. Happy end uvijek doživi netko drugi. Svi... Osim mene.


Napisano: 18.08.'08., ponedjeljak, 00:19, Dugo Selo

Nema nade. Nema izlaza. Stalno jedne te iste pogreške. Ponovno slomljeno srce. Kako moje srce još uvijek kuca kada je bilo slomljeno milijun puta? Kako još uvijek tako snažno bubnja? Zašto su ljudi toliko bezosjećajni? Zašto me svaki put ostave u suzama i boli? Zašto? Duša krvari od tolike boli. Utroba gori od neizrecive boli. Obrazi peku od bezbrojnih suza. Uzimam ponovno žilet. Ali sada je to stvarnost. Kvragu! Prevelika sam kukavica da bih zaista umrla. Ne mogu ja to. Bacam žilet. Vrištim od neizrecive boli. Jebem ti sve. Jebem ti život. Zašto sam se rodila uopće? Želim umrijeti. Ali bezbolno. Jer mi je dosta više boli! Toliko me ljudi povrijedilo. A toliko malo ljudi koji me vole stvarno. Nemam nikoga. Nemam nikoga da mi pomogne. Da mi pruži ruku. Da udahne život u mene. Umirem sama. Moje slomljeno srce kuca sve slabije. I slabije...

Mrak u sobi. Samo jedna mala lampa osvijetljava moje lice. Uzimam žilet. Svjetluca na slaboj svjetlosti. Prislanjam ga na kožu. Odgurujem se u ponor. Pritišćem žilet uz zapešće. Krv počinje teči. Ajme, kako super osjećaj! Padam u tamu sve brže i brže. Na žiletu svjetlucaju sićušne kapljice krvi. Još malo i past ću na dno. Topla krv neprestano teče. Ostavlja crvene tragove na bijeloj plahti. Još malo i napustit ću ovaj usrani svijet. Padam na dno. Nema nikakve boli. Samo osjećam hladan kamen na mom obrazu. Ustajem. Oko mene samo tama. Opet čujem onaj glas. Opet šapuće nešto. Ženski glas. Prekrasan. Pjevuši mi nešto. Neke riječi. Pretih je da bih ga razumijela. Padam u nesvijest.



Budim se. Još uvijek sam u svojoj sobi. Već je odavno prošlo podne. Kvragu! Zašto nisam mrtva? Pogledam svoje lijevo zapešće. Samo tanka posjekotina. Zjapi prazna. Na plahti je mrlja od krvi. Baš lijepo. Ni ubit se ne znam! Zatim ustajem. Odlazim do telefona. Tipkam broj. ''Hej, Majo! Idemo danas šetat?'' Još par riječi. Poklapam slušalicu. Odem se spremat. Večer provedem lažno se smijući i pretvarajući. Vraćam se kući. Tuširam se. Palim komp. I pišem sada ove riječi.

Oko mene samo sretni ljudi. Nitko ne mari za mene i moje osjećaje. Nitko me ni ne vidi. Nitko me ne primjećuje. Svaka minuta traje poput života. Nikako da prođe. A njega nema i dalje. Svaki dan vidim njegovo lice. Patim. Umirem. Nema ga još uvijek.

Poželim prijateljski dodir. Ali nema nikoga da mi ga pokloni. Da. I dalje sam sama. Oko mene i dalje samo tama. Stojim opet ispred beskrajnog ponora. Oko mene ledeni vjetar i tama. Napokon imam malo snage da se odgurnem. Odgurujem se. Padam. Fijuk vjetra oko mene. Padam. Ali usporavam. Vjetar prestaje fijukati. Tišina. Lebdim. Čujem glas. Nešto mi šapuće. Samo je tih. Ne razumijem šta mi hoće reći. Budim se. Satima razmišljam o tom glasu. Zatim se razljutim. 'Zašto me taj glas ne želi pustit da padnem?' Osjećaji se stalno miješaju. Ljutnja. Tuga. Bijes. I tako stalno. Kamo sve ovo vodi?!

Zašto sam STALNO sama?

Pogledaj me...
Dotakni me...
Udahni u mene život...
Spasi me.
Ali tebe nema...
Samo tama i fijuk ledenog vjetra oko mene.
Nema ničega...
Nema nikoga...
Samo... Mrak.
Rane na rukama ne mogu zacijeliti...
Nema tebe ni tvojih prekrasnih očiju.
Samo bol...
Nezamisliva bol koja nikako da mi skrati život.
Stojim na rubu ponora...
Oko mene ledeni vjetar koji smrzava suze na mojim obrazima...
Jecaji se ne mogu čuti od vjetra...
Skupljam posljednje atome snage da se odgurnem i skočim...
Ali nema snage...
Samo... Bol.
Budim se...
Pogled po sobi...
Opet nema tebe...
Nema tebe...
Nema tvog dodira...
Nema tvojih očiju...
Nema nade...
Nema ničega...
Samo... Bol.
Duša je rastrgana i puna rana...
A te rane nikako da zacijele...
Molim te...
Spasi me.






Tišina...
Nema te...
Nitko me neće spasiti...
Nema te...
Spasi me.

Opet bol... Opet taj prokleto poznati osjećaj. Srce mi se raspada kao da si ga razrezao u milijardu komadića... Poželim posegnuti za nečim da si uskratim ovaj moj usrani život. Ali nemam čak snage ni da ustanem iz kreveta. Utroba mi gori od neizrecive boli... Sve me boli. Svaka moja pora poželi vrištati. Duša polako gori... Obrazi već peku jer su bili isprani potocima suza. Ne mogu ni spavati, jer su snovi još gori od stvarnosti. Trčim... Bježim od nečega... Ili nekoga... Moram si spasiti život... Trči... Trči... Spotičem se... A onda padnem u ponor bez dna. Oko mene samo tama i fijuk ledenog vjetra... Budim se vrišteći. I poželim si uskratiti muke... Ali ne mogu. Nemam snage. Polako umirem... Zatvorim oči i vidim samo tamu. Nema spasa. Ništa me ne može spasiti. Ništa. Nitko.

Danas sam okrenula novu stranicu. Započela sam s novim životom... Osjećam se puno bolje. Ali ne znam zašto. Samo sam si rekla: 'Marija, tebe više nitko neće zajebavat. Nema više prolijevanja suza zbog drugih ljudi koji su te uvrijedili!' Odjednom sam se sjetila svih onih riječi i poruka preko msn-a. Od mojih dragih prijatelja. Keza, Mare, Gracija. Hvala vam. Napokon sam shvatila što ste mi cijelo vrijeme govorile. JA NISAM ONO ŠTO SAM CIJELO VRIJEME MISLILA! Ja nisam bezvrijedno biće! I ja imam osjećaje! I ntko nije vrijedan mojih suza, frustracija i ljutnje! Ja sam.. ovaj... lijepa. O.K. Nećemo pretjerivat. Ali napokon imam barem malo poštovanja prema sebi. Hvala vam još jednom. Nikad vam neću ovo zaboraviti! Volim vas.

Uvijek vaša Mary

Opet sam sama... Jer je ljeto. Pred drugima se nasmijem i kažem: "Napokon kraj škole! Jeeej! Obožavam ljeto!" a zapravo u sebi mislim 'Usrano ljeto... Opet ću bit sama. Opet ću s nestrpljenjem iščekivat početak škole.' Jer kad nema škole nitko ni ne pomisli na mene. Nitko ne kaže: "Hej, šta mi Marija radi? Idem je nazvat." ili poslat poruku, what ever.

Nemojte me krivo shvatit, i kad je škola svi se ponašaju kao da me nema. Ali kada je ljeto to je tako izraženo da se želim ubiti. Svaki je dan isti. Zaboravim koji je dan. Jeli subota? Ili možda utorak? Svejedno... Dakle, ustanem oko 11 sati, izležavanje do 1 sat, doručak/ručak do pola 3, sviranje do pola 5 nekad i 6, gledanje televizije do ponoći, prežderavanje, spavanje do 11,... i ostatak znate. I tako SVAKI dan.

I onda stara kaže: "Ajde van Marija! Zašto si stalno u kući u zatvorenom? Zašto se ne zabavljaš kao druge cure? Zašto bla... Zašto... Bla bla bla bla..." I onda se stari nadoveže: "Da, samo čitaš te knjižurine, gledaš televiziju, bla bla bla..." i tako DOVIJEKA. Poželim vrištati!!! Zašto me ne ostavite na miru? Zar ne vidite da ja NEMAM s kim izaći kao ''druge cure''. I boli me k***c što su svi vani, opijaju se u nekom cajkaškom klubu, žvale se s njihovim dečkima/curama......

Uhhh... Zašto sam to spomenula? Dečko... Patim za njim... A on me ne želi ni pogledat. Tako mi i treba. Kad sam ružna glupača. Evo... Opet sam počela. A obećala sam si da me neće bit briga za tuđa mišljenja. Ali kad je on TAKO sladak. A ja TAKO glupa i ružna. Nikako si ne pašemo. NIKAKO! Osim možda u glazbenom smjeru... Ali kakve to veze ima??!! Ja sam luda za njim. A on misli da sam luda I ružna. Krasno.

Nemam ni u kojem pogledu sreće... Budimo realni, nisam pametna, nisam lijepa, nisam zgodna, PREvisoka sam, ostatak tijela isto tako grozan, jadna, nikakva, uvijek sama, s naočalama nagnutim nad debelim knjigama, i... i... Kužite šta hoću reć... Ja sam nitko i ništa! Ne znam zašto uopće postojim? Zato sam UVIJEK sama. Nisam imala prijatelja. Nemam prijatelja. Neću nikad imati prijatelja. Uvijek sama.



Kao ovaj prazni redak.

Međuljudski odnosi
ili
međuNEljudski odnosi?

Moja draga kolegica Iva Šarić na prošlom je satu pročitala svoj izvrstan sastavak o međuljudskim odnosima. Iva, tebi sve pohvale ali ja ću napisati i javno izreći svoje mišljenje o međuljudskim odnosima.

Dakle, započela bih s manjom skupinom ljudi koji se viđaju praktički svaki dan. Jednom riječju to je razred. Svoj razred bih opisala u četiri riječi: šaren, neskladan,drugačiji, svakako nesložan. Zaboravite onu savršenu sliku o tome kako si svi međusobno pomažu, gdje su svi zajedno i međusobno se poštuju. Ovaj razred je podijeljen u milijun grupica koje imaju različite interese i sl. Nisam ništa drugo ni očekivala. Uvijek je tako. Uvijek su važni samo izgled i popularnost. Ali svaka čast izuzetcima.

Nastavit ću sa širim pojmom: mediji. Pitam se kako je sve započelo. Kako je sve započelo s tim da je važna samo vanjština čovjeka. Kada ugledate na televizoru djevojku koja ima savršenu frizuru, savršen ten, savršeno tijelo i vi poželite biti tako savršeni. Pomislite ''Zašto je ona tako lijepa? Zašto ja nisam?''. Zatim se bacite u kupnju kozmetike, odjeće i cipela kako bi i vi postali savršeni poput te djevojke. Zatim glazba. Danas zaista bilo tko može postati pjevač ili glazbenik. U video-spotovima se pojavljuju opet one savršene oskudno odijevene djevojke koje plešu čime odvlače pažnju s kvalitete njihovog pjevanja i glazbe. Kao što bi pjevačica Pink rekla: ''Stupid girls''. Zatim vas bombardiraju time ako glasate za neku osobu, dobit ćete brda i doline. Dobro, ne bih se htjela miješati u politiku. Reći ću nešto o onim jadnim ljudima koji umiru od posljedica naših pogrješaka. Ma znate te ljude kojih se ponekad sjetimo ali i ubrzo zaboravimo jer smo neprestano u žurbi. Ili im ne želimo pomoći.

Ima još mnogo, mnogo tih primjera. I zato mislim da u današnjem svijetu ima međuNEljudskih odnosa. Zašto je danas toliko ljudi koji su sebični, bahati, zli, kojima nije ništa bitno osim toga kako izgledaju? Ali, kao što sam već i rekla, svaka čast izuzetcima. Samo što je takvih ljudi premalo. Nažalost...



Na kraju sam čak dobila i pljesak. Baš sam ponosna na sebe...

Dok gledam sivilo kroz prozor koje je zauzelo nekad svijetloplavo nebo, osjećam da u meni kopni i zadnja nada. I dok gledam ono mrtvo i tmurno sivilo želim pobjeći iz ove tople i bučne prostorije gdje je svako lice veselo i nasmijano. Mrzim kada se moram pretvarati pred drugima da mi je stalo i da sam sretna.

A zapravo nisam sretna. Osjećam se kao leptir u staklenci debelih stakala. Gledam kroz ta debela stakla kako ljudi prolaze, dolaze i odlaze i nitko me ne može osloboditi da udahnem svjež zrak i protegnem svoja umorna krila i odletim daleko, daleko gdje sam slobodna i ne moram se pretvarati i glumiti.

Zašto mi nitko ne želi pomoći? Ili možda ne žele? Možda im nije stalo? Da, to je to! Nije im stalo. Ali zašto im nije stalo? Pa i ja sam živo biće s osjećajima! I dok ti ljudi koji prolaze, dolaze i odlaze i kuckaju po staklu i govore ''Kako je ružna'' i zlurado se smiješe, nitko nije ni pomislio da me pusti. Zašto? Zašto? Zašto?

I dok sam tako izgubljena u očaju, ljutnji i bezvrijednosti, u meni i dalje titra onaj sićušni plamen nade koji mi govori ''Sigurno će doći netko tko će reći da sam prekrasna'' i pustit će me na slobodu gdje ću letjeti i letjeti i svi oni ljudi koji su bacali otrovne riječi i poglede će zadivljeno promatrati. A ja ću biti slobodna kao nikad do sad! Bit ću sretna i nasmiješena i... i... Ahhh...

O čemu ja to pričam? Ja nikada neću biti slobodna i sretna. Još uvijek sam zarobljena u staklenci, još uvijek sam sama i tužna, još uvijek vidim one ljude sa zluradim smješkom.

Može li mi itko pomoći?? Molim vas!!! Bilo tko... Bilo što. Samo da ne umrem ovdje sama. Najteže je umrijeti sam. Sam u očaju i mizernošću...

Kada bi ste išli sa mnom u razred, vjerovatno biste primjetili da sam stalno nagnuta nad nekim knjigama. Ali to nisu školske knjige (tipa 'Knjigovodstvo s bilanciranjem') nego one zanimljivije. Ja OBOŽAVAM čitati, a posebno fantastiku (kao Harry Potter). Da me ne poznajete sigurno biste sad pomislili da sam neki štreber i knjiški moljac, ali NISAM!!! Ja samo obožavam čitati. I nisam jadna samo ako cijenim knjige kao što su Harry Potter ma što vi mislili. Nisam baš ni neka uvrnuta obožavateljica koja bi išla u Englesku samo zbog neke knjige ali i jedva iščekujem zadnju knjigu na hrvatskom koja izlazi u Algoritmu 26.10. (jeste čuli obožavatelji???!!!). Nadam se da ima jošovakvih ljudi u Hrvatskoj kao što sam ja, jer unatoč mom jadnom društvenom životu, možda upoznam nekog tko ima strast prema knjigama kkao ja. Tko zna?! U nadi je spas....

Kada bi pitali bilo koga iz mog sada bivšeg razreda "Tko je Marija Babić?" svi bi jednako odgovorili: "Ma to je ona ružna i glupa frikuša koja stalno negdje visi s onom jednakom frikušom Majom." I to me zaista živcira. A što je najgore svi se prave da to nije istina a zapravo je. Prava i živa istina! I još k tome cure kao pokušavaju popraviti stvar tako da mi stalno govore da se počnem družiti s drugima. Ali budimo realni, kako da se družim s nekim tko me iza leđa ogovara i ismijava, tko mi na ulici kaže "ružna kravetino" i takve stvari. A kad popizdiš i sve im kažeš u facu onda si ti još i LUDA! Ne daj Bože da bi ti njima nešto rekao! Ti si ta osoba koja služi za vrijeđanje i slične stvari. Ali zapamtite ovu rečenicu: "What goes around, comes around!" Ta poslovica mi je najdraža.


P.S.Ako ste tolko glupi pa ne znate šta to znači, pogledajte u rječnik.